Čemu to sliči?

Većina ljudi uopće se i ne pita zašto današnji automobili teže da sliče terenskim vozilima. Jednostavno će odmahnuti rukom i reći: moda, pa što, to se mijenja kao i kod odjeće. Ja ću se svakako s tim složiti, ali ću biti tako slobodan da podsjetim kako je prije nekoga vremena moda tražila od automobila da liče na teretnjake, prije toga da liče na trkaća vozila, a još prije toga da liče na raskošne kočije. I što je svim tim modama zajedničko, ako nešto zajedničko uopće postoji? Stvar bi se mogla svesti na jednostavan poučak: osobni automobil – ako njegov vlasnik drži do sebe i želi biti zapažen – mora uvijek ličiti na nešto drugo: po mogućnosti na nešto što uopće nije auto, a ako ne ide to, onda barem na neku drugu vrstu automobila. U slučaju da je to zapažanje točno – kao što ću nastojati pokazati da jest – onda se tu krije neka dublja zakonitost: psihološka, društvena i povijesna. Pokušajmo zajedno do nje doprijeti.

U prošlosti je moda tražila od automobila da liče na teretnjake

Pritom je dobro krenuti od povijesti: kad su se osobni automobili uopće pojavili? Pojavili su se, dakako, u 19. stoljeću. Ali manje je tu važan točan datum, a važniji su prioriteti: meni se čini da je presudno to što se automobil razvio poslije željeznice. I sve što je potom činio u svome razvoju činio je zato da pokuša željeznicu nekako dostići i nadmašiti.

Jer željeznica, već po definiciji, ima jednu golemu prednost: njezin je prostor za putnike veći, a time i udobniji. Ne govorim samo o tome da čovjek u vagonu može ustati sa svog mjesta i prošetati se, ne govorim o tome da mu je pri ruci zahod, a da prozore otvara i zatvara kako hoće, ne oviseći o tamo nekom hirovitom vozaču. Govorim o tome da u vlaku ima mnogo više stvari koje su čovjeku dostupne, pa zato vožnja u vlaku i nije samo vožnja – sjediš na svome mjestu i zuriš pred sebe – nego može biti itekakva zabava. Najprije su, dakako, u vlakovima uveli one uniformirane prodavače što nude slatkiše, pića i cigarete, a onda su krenuli i korak dalje, pa stvorili vagon-restoran i uveli spavaća kola. Ispalo je tako da se na putovanju može udobno živjeti, gotovo kao i kod kuće, a da je taj život – upravo zbog velikog broja mogućnosti – često i zanimljiviji od običnoga.

E to je, vidite, automobilistima – automobilskoj industriji – nabilo strašne komplekse, od kojih se nisu oporavili do danas, usprkos razvoju prometa i tehnike općenito. Imali su dojam da im nešto nedostaje i imali su potrebu da dokažu kako znaju taj nedostatak nadoknaditi, pa čak i ponuditi nešto što nitko drugi nema. Zato su počeli gomilati funkcije automobila i zato su nastojali da ti automobili što više nalikuju na nešto drugo, a ne na ono što jesu.

Počelo je, dakako, s teretnim prostorom: ako već željeznica može imati teretne vagone, možemo i mi na cesti imati kamione, koji su i brži i udobniji, a i neovisni o tračnicama. Onda se povećao broj putnika, pa su tako – modifikacijom zaprežnih omnibusa – nastali autobusi, koji su isprva najviše ličili baš na željezničke vagone. Ali sve su to bili istom počeci, i prava su vremena u tom pogledu tek dolazila.

Jer, usporedo s razvojem automobilizma, rasla je i važnost reklame. Tako su onda najprije automobili dobili na krovovima dogradnje – kao male šatore – na kojima je bilo ispisano ime nekoga proizvoda. Onda se tehnika toliko razvila da je nastala mogućnost da i sam automobil dobije oblik proizvoda koji reklamira, pa su se na cestama – naravno, prije svega američkim – pojavili automobili u obliku krafne, u obliku hrenovke ili u obliku boce osvježavajućeg pića. A time su se već vozila bitno udaljila od svojega prvobitnog izgleda i počela sličiti na nešto drugo.

Ali ni tu se nije stalo, jer su se trgovci brzo dosjetili kako automobili, doduše, mogu reklamirati neki proizvod, ali također mogu taj proizvod izravno nuditi na tržištu. Načinili su, dakle, vozila koja na jednoj strani imaju pokretnu stijenku, a kad se ona podigne, stvori se nadstrešnica, i ispod nje maleni šank na kojem se nude iste one hrenovke, krafne ili osvježavajuća pića. A ne treba ni naglašavati da su taj trik prihvatile i sve druge vrste trgovaca.

I ne samo trgovaca, nego i svih onih koji se brinu o javnom dobru, recimo o zdravstvu i naobrazbi. Odjednom se ukazala mogućnost da se prevlada veliki problem. Korisnici usluga – zdravstvenih ili prosvjetnih – stanovali su daleko, i nije ih bilo lako dovesti na pregled ili na kulturnu manifestaciju. Zato su onda te ustanove premjestili na kotače, to jest u posebno građena vozila. U šezdesetima, kad je tuberkuloza još bila bauk, pojavila su se na našim cestama vozila s uređajima za snimanje pluća, a sad u njima imaju i ultrazvuk, mamograf i štošta drugo. Isto su se tako pojavili i bibliobusi – a oni su doista sjajan izum – koji svoje police s knjigama prenose od sela do sela i stavljaju na raspolaganje čitačima.

Pa kad sam već kod umjetnosti, da kažem još da su sličan sistem prihvatili i lutkari, koji autom prenose rekvizite, scenografiju i pozornicu. O cirkusima ne treba ni govoriti, jer oni se redovito sastoje od kućica na kotačima i lijepo ih je vidjeti na cesti.

Govoreći o tim kućicama, treba svakako naglasiti da su njih prihvatili i obični ljudi, koji su inače publika cirkuskih artista. Zavirili su nekada u cirkuska kola, pa su vidjeli da je u njima kao u pravoj kući: štednjak, stol, stolice, hladnjak, postelja… Pa su zacijelo pomislili da je lijepo tako putovati. I industrija je počela za njih proizvoditi kamp-prikolice opremljene kućanskim aparatima, koje su se kvačile za auto kao priključna vozila, a potom i takve automobile koji su – ako izuzmemo mjesto za vozača – zapravo cijele bile namijenjene stanovanju. Kažu da u Americi postoje mnogi ljudi koji i nemaju drugoga stana osim takve kamp-kućice.

Dobro, to je možda donekle ekstreman primjer, ali vjerujem da sam ovim izlaganjem ipak uspio pokazati dvoje. Prvo, odakle ljudima potreba da proširuju broj svrha kojima može poslužiti automobil pretvarajući ga u nešto drugo; i drugo, da je to zakonit proces, koji proistječe iz nečega što nam je prirođeno. Auto – ponavljam – uvijek mora nečemu sličiti, pa makar to bio i drugi auto.

Dakako, treba još reći da izgled automobila u velikoj mjeri ovisi o ukusu, temperamentu i karakteru vlasnika. Isto tako, koliko će nam se svidjeti ono što je netko učinio od svojega automobila, ovisit će o našem ukusu, temperamentu i karakteru. Pa zato, neka mi bude dopušteno da ovdje ukratko kažem što se meni na tom području najviše sviđa.

Eto, meni je najdraže kad netko kupi stari rashodovani autobus, pa ga adaptira i onda na njega ukrca košnice s pčelama koje će potom voziti na pašu. Kad vidim takav autobus nasred kakve livade, ja zaustavim auto, pa uživam u tome prizoru desetak minuta.